May 182015
 

SFeraKon2015_PLAKAT2maliI ovo sam proljeće otišao na svoj skoro-pa-tradicionalni Jedan Dan na Sferakonu. Za razliku od prošlih godina kad sam uglavnom zujao konvencijom i sjetno gledao prijatelje kako žure na stvari koje ih zanimaju, ovaj sam put bio proaktivan, otvorio knjižicu sa rasporedom zbivanja i složio si plan i program dana. I ne bi čovjek rekao ali odmah mi je bilo zabavnije!

Prva postaja je bilo predavanje momaka iz Studija Spektar o njihovim iskustvima tijekom rada na kompjuterskoj igri “Viktor”. Osim što mi je jedan od njih prijatelj pola života, čovjek drži predavanja sa gumenim svinjskim nosom na licu što je uvijek plus. Predavanje je bilo zabavno i usput smo naučili par caka marketinga i produkcije kompjuterskih igara. Nažalost, predavanje je bilo oko pola jedan popodne pa ga je pratilo osam i pol ljudi od kojih su troje iz studija Spektar. Ne bi ja propustio predavanje o “Viktoru”!

Nakon toga sam sa drugim prijateljem razgledavao štandove sa knjigama. Dok je on tovario u šleper stare brojeve “Siriusa”, ja sam po bagatelnim cijenama nabavio nekih SF i Fantasy Masterworks knjiga. Sad su na polici kraj kreveta u društvu svih drugih odličnih knjiga koje se već par godina pikulaju i igraju gumi-gumi dok čekaju da ih ja sve totalno pročitam, evo samo što nisam.

Kad smo kod čitanja, uslijedio je panel gdje su nam domaći esefičari i kraljica živih mrtvaca preporučali SF priče. Neke od njih sam već čitao: “The Way of Cross and Dragon” George R. R. Martina i “Lutke” Irene Hartmann. Za “The Ones Who Walk Away from Omelas” Ursule K. Le Guin sam čuo dok su mi ostale bile nove. Volim kratke SF priče. Osim što mi često ostavljaju emocionalno jači dojam od romana, Internet i godine su mi pojeli mozak pa mi duge knjige lako dosade. Pitajte ove koje grade civilizaciju na polici pokraj mog kreveta.

Potom je bilo predstavljanje domaćih fanzina što mi je tema od vitalnog interesa još otkako me prije tri dana objavilo u zadnjem broju fanzina “Eridan”. Zgodno je znati da tamo vani ima mjesta za mlade i nadobudne autore u fanzinima poput “Parseka”, “Chat Noira”, “Svemirskog broda” SF skupine “Orion” i već spomenutog “Eridana” kojeg sam spomenuo zato jer me objavilo prije tri dana u zadnjem broju.

Tu sam preskočio par predavanja da bi se družio sa ljudima iz Rijeke, zagrebačkog kvarta na obali Jaruna. Upoznao sam Nelu Dunato, umjetnicu i grafičku dizajnericu čiji su nedavni savjeti kako povećati produktivnost učinili ovaj post fizički mogućim. Bila je tu i Irena Hartmann koju znam kao simpatičnu internet-osobu ali koja je, sudeći po prethodna dva predavanja/panela, mlada nada domaće SF scene. Posebno sam se želio pozdraviti sa Goranom Gluščićem čiji me nedavni šus u guz natjerao da konačno složim Facebook stranu za”Matineju”. Čovjek je prvo upoznao mene a potom mog prijatelja sa svinjskom njuškom da bi onda iskusio kako to bude kad nas dvojica krenemo trolat ljude. Uljudno se pozdravio s nama i pobjegao u Rijeku. TRAMVAJI VOZE DO RIJEKE, GORANE!

Poseban spomen zaslužuju cosplayeri koji su iz godine u godinu sve bolji. Cosplayerice su komadi da se smrzneš a kostimi su im na nivou: Captain Marvel, Wonder Woman, Lara Croft, ženski Thor… Prvo sam se pitao da li je u redu uvalit nagradne poen-točkice najzgodnijoj cosplayerici u najoskudnijem kostimu. Odustao sam od toga i skoro ih dao Bene Gesserit sestri samo zato da joj mogu reći “Faljen Isus!” što je, siguran sam, štos koji joj nitko drugi nikad nije servirao. Na koncu je moje poen-točkice dobio dvomjesečni bebač obučen kao Batman bin Suparman što je izbor koji me čini neopisivo zadovoljnim.

And then it was time for Sferakon to drown in the sweet sorrow of “Once More, With Feeling”.

Ekipa iz Bad Pun Productions je prošle godine uživo izvodila “Dr.Horrible’s Sing-Along Blog”. Nisam baš toliki ljubitelj “Buffy the Vampire Slayer” ali došao sam pružiti moralnu podršku ljudima jer poznam neke od njih pa rekoh, red je.

Atmosfera je bila fantastična: prepuna dvorana, pljeskanje i vrištanje nakon svake pjesme, dobroćudan smijeh na povremene gafove te neimenovane osobe pored mene koje su znale svaku pjesmu napamet. Neke druge osobe koje također neću imenovati su bile skeptične spram lika Spikea kojeg je u mjuziklu glumila žena da bi se potom, tijekom izvedbe, naočigled pretvarale u rastopljene šampite kad god bi se ova pojavila na pozornici.

Ana i Juraj su me poslije pitali da im iskreno kažem kakav mi je bio mjuzikl. Ljudi, ne trebate mene da upirem prstom u vaše pogreške. Prilično sam siguran da ste ih sami svjesni i da ćete se užasno gristi oko njih iako ne bi trebali. Čitam po netu da kakve sve lude stvari izvode Ameri po svojim konvencijama i sjetim se kako smo mi narod koji vrlo rado odustaje od svojih planova što zbog manjka volje i sredstava, što zbog negativnosti naše okoline. Odlučili ste uživo izvesti jednu od najpopularnijih epizoda serije popularne među geekovima. To ste i napravili a naš pljesak vam je rekao sve o tom kakvi ste bili.

I tako je prošao Sferakon. Otišao sam s njega pomalo sretan i pomalo sjetan zbog krasnih stvari koje drugi ljudi rade i žive. Nisam spomenuo sve jučerašnje ljude i događaje, ali već sam samome sebi dosadan sa ovim postom. Bilo je super. Držim fige da tako bude i dogodine.

 Leave a Reply

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

(required)

(required)


*

error: Content is protected !!